sudan postaje izvoznik nafte
Adisa Pusina | Saff br/str. 35Sudan sada ima potencijal da otvori resurse potrebne za razvoj svoje ogromne agrikulture i mineralnih izvora. Vodenje države u skladu sa islamskim propisima i pristup petro-dolarima, mogli bi okrenuti Sudan u prosperitetnu državu, državu koja može i koja je voljna pomoci i unaprijediti širenje islamskih principa širom svijeta.
Sudan je ovim ne samo zadovoljio svoje potrebe naftom, nego je, takoder, u poziciji da zaradi dragocjenu stranu valutu i da utemelji korisne ekonomske veze sa stranim ulagacima. El-Jezz, koji je boravio u Parizu kako bi razmotrio planove Francuske naftne kompanije da razvije svoje naftno polje u Sudanu, rekao da je sudanska nafta poznata kao "Nile Brent", nafta visokog kvaliteta i uz to jeftina za proizvodnju. Ukupni troškovi proizvodnje i izvoza "Heigleig" nafte iznosili su 2, 3 milijarde dolara, ukljucujuci troškove instalacija na samom polju, izgradnju cijevi i izgradnju pribora za naftni izvoz u luci Bašair. Za zemlju koja se nalazi u ekonomskoj krizi zbog pobunjenika potpomognutih od stranih zemalja i ekonomskih sankcija nametnutih zbog politickih razloga, ovo je veliki uspjeh. Sudan sada ima potencijal da otvori resurse potrebne za razvoj svoje ogromne agrikulture i mineralnih izvora. Dobar znak jeste da je ovaj vidljivi uspjeh postignut pod vodstvom islamski orjentirane administracije, a ne pod sekularnim režimom. Prica o proizvodnji i izvozu sudanske nafte je, uistinu, vrijedna pažnje, zbog cinjenice da su SAD konstantno tome postavljale prepreke, te da su se protivili i arapski naftni proizvodaci, koji su, iz strateških razloga, htjeli da sudanska nafta ostane u zemlji. Protiv toga borili su se pobunjenici sa juga zemlje, potpomognuti od stranih pomagaca. Istraživanje nafte u Sudanu pocelo je u ranim pedesetim, ali zapadne kompanije nisu pokazale entuzijazam za razvijanje polja koja su unajmili. Kada se 70-tih istraživanje razvilo, umiješala se politika. Deceniju poslije, 1983. god., predsjednik Ja'ffar Numeri uveo je šerijatski zakon, a odmah potom se Sudanska oslobodilacka armija, (SPLA) potpomognuta zapadnim zemljama, suprotstavila tome i napala Bentiu naftno polje na jugu. Prilikom napada, americka naftna kompanija "Chervon", koja je bila vlasnik naftnog polja, odmah se povukla, iako je to bio samo izoliran napad. Americko neprijateljstvo prema Islamu i muslimanima osnovni je razlog ovakvom postupku. Kompanija je takoder imala posjede u podrucjima gdje nije bilo pobunjenika (ukljucujuci i "Heiglig" polje), ali su razvijali samo južno "Bentiu" polje.
Chervon je zadržao svoje posjede sve do 1991. kada se konacno povukao, jer je Beširov režim, nakon samo dvije godine vlasti, dao ultimatum, ili da odmah pocne istraživati ili da proda svoje posjede. Odabrali su da prodaju svoje posjede sudanskom biznismenu koji je to zauzvrat prodao Vladi, a ubrzo se skromni iznos nafte poceo proizvoditi u mjestu Abu Regab, u zapadnom Kordofanu, gdje je izgradena i mala rafinerija. Prvi gigantski korak naprijed poduzet je 1995., kada je uspostavljena internacionalna asocijacija - "The Grater Nile Petroleum Operating Company" (GNPOC), koja je bila zadužena da preuzme zadatak proizvodnje nafte u velikim kolicinama. GNPOC se sastoji od CNPC - Kineske nacionalne naftne korporacije, Malezijske državne kompanije i Sudanske naftne kompanije - Sudapet. CNPC drži 40% uloga, Petronas 30%, Talisman 25%, i Sudapet 5%. Vlada je takoder potpisala ugovore sa druge dvije kompanije i Zaljevskom naftnom kompanijom. Primjetna odsutnost americkih i evropskih naftnih kompanija nije zbog kartumske antipatije prema njima, vec zbog njihove politike izoliranja Sudana, kako bi pomogli SPLA da postigne pobjedu koja bi garantirala otcjepljenje juga. Tako je, na primjer, Z Occidental - naftna kompanija pokazala interes u pridruživanju GNPOC kao njen osnivacki clan, i time sudanskoj vladi napravila sjajnu ponudu, ali nakon što su se vratili u Vašington i bili na konsultacijama sa americkom vladom odustali su od pridruživanja, mada su to u pocetku sami zahtijevali. Ali Kartum se ne osjeca pogodenim zbog odbijanja americkih naftnih kompanija. El-Jezz je na pres-konferenciji održanoj u Parizu 7. septembra rekao da su americke naftne kompanije slobodne da se prijave za nove posjede. Ministar energetike, koji je jako zadovoljan skoro cudesnim poslom koji je izveo GNPOC - odupro se iskušenju da doda da oni uopce nisu bili potrebni i da bi mogli biti prepreka, ukoliko bi bili clanovi asocijacije.
GNPOC je uspio da izgradi najuži naftovod u Africi i svu drugu infrastrukturu i instalaciju u roku. Naftovod kapaciteta od 250.000 bpd završen je za 11, umjesto 36 mjeseci, koliko se ocekivalo. Radovi ubrzano napreduju na ostala tri naftna polja za koja se ocekuje da ce uskoro poceti s proizvodnjom. Nove rafinerije su, takoder, u izgradnji. Sve ovo postignuto je uprkos ratu na jugu Sudana i sporadicnim napadima od strane sudanskih gerilaca stacioniranih u Etiopiji i Eritreji. Od sudanskih opozicionih snaga se zahtijevalo da napuste svoje baze u ovim zemljama, nakon što se granicna prepirka izmedu njih (koja se desila u maju 1998.) razvila u pravi rat. Uganda je, medutim, još uvijek neprijatelj Sudanu i nastavlja da potpomaže SPLA. Amerikanci su u meduvremenu intenzivirali svoje neprijateljstvo prema Kartumu optužujuci ga za genocid i trgovinu robljem. Oni su, takoder uvecali svoj pritisak na ostale zemlje, tražeci od njih da ne posluju sa Sudanom, optužujuci Poljsku, na primjer, da prodaje oružje Jemenu, koje se odatle, navodno, preusmjerava za Sudan. Vašington je, takoder, imenovao posebnog izaslanika za Sudan kako bi koordinirao svoju strategiju protiv Kartuma i bez sumnje ce podržavati svoju kampanju dok se i tamo ne uvede podredeni režim. Vodenje države u skladu sa islamskim propisima i pristup petro-dolarima, mogli bi okrenuti Sudan u prosperitetnu državu, državu koja može i koja je voljna pomoci i unaprijediti širenje islamskih principa širom svijeta. Sudan ima veliku agrikulturu i prirodne resurse, blagoslovljen je dvjema velikim rijekama Plavim i Bijelim Nilom i najveca je država u Africi. Ali ako resursi dobiveni od izvoza nafte budu potrošeni ili iskorišteni u pogrešne svrhe, Sudan bi onda mogao postati druga Nigerija, velika zemlja isprana petro-dolarima, koja ništa ne cini za njene ljude i koja je u dugovima do guše, što je u potpunosti pravi ovisnom o zapadnim i internacionalnim ekonomskim institucijama.
Sudan je ove godine oficijelno postao izvoznik nafte, nakon što je otpremio svoje prve barele visokog kvaliteta iz naftnog terminala na Crvenom moru. Sudanci su naftu iz naftnog polja "Heigleig", u zapadnom Kordofu, premjestili do Bašair terminala kroz 1.610 km dugi cjevovod. Dr. Awad Ahmed el-Jezz, sudanski ministar energetike, rekao je na pres-konferenciji u Parizu da je pomocu izvoza nafte Sudan po prvi put uklonio jednu od najvecih prepreka na putu svog ekonomskog razvoja. Rekao je prisutnima na konferenciji da Sudan sada proizvodi 150.000 barela na dan, i da u skoroj buducnosti namjeravaju tu kolicinu povecati. Inace, domace korištenje ovog resursa varira od 60.000 do 65.000 barela na dan.
OTVORENA VRATA EKONOMSKOM RAZVOJU
Sudan je ovim ne samo zadovoljio svoje potrebe naftom, nego je, takoder, u poziciji da zaradi dragocjenu stranu valutu i da utemelji korisne ekonomske veze sa stranim ulagacima. El-Jezz, koji je boravio u Parizu kako bi razmotrio planove Francuske naftne kompanije da razvije svoje naftno polje u Sudanu, rekao da je sudanska nafta poznata kao "Nile Brent", nafta visokog kvaliteta i uz to jeftina za proizvodnju. Ukupni troškovi proizvodnje i izvoza "Heigleig" nafte iznosili su 2, 3 milijarde dolara, ukljucujuci troškove instalacija na samom polju, izgradnju cijevi i izgradnju pribora za naftni izvoz u luci Bašair. Za zemlju koja se nalazi u ekonomskoj krizi zbog pobunjenika potpomognutih od stranih zemalja i ekonomskih sankcija nametnutih zbog politickih razloga, ovo je veliki uspjeh. Sudan sada ima potencijal da otvori resurse potrebne za razvoj svoje ogromne agrikulture i mineralnih izvora. Dobar znak jeste da je ovaj vidljivi uspjeh postignut pod vodstvom islamski orjentirane administracije, a ne pod sekularnim režimom. Prica o proizvodnji i izvozu sudanske nafte je, uistinu, vrijedna pažnje, zbog cinjenice da su SAD konstantno tome postavljale prepreke, te da su se protivili i arapski naftni proizvodaci, koji su, iz strateških razloga, htjeli da sudanska nafta ostane u zemlji. Protiv toga borili su se pobunjenici sa juga zemlje, potpomognuti od stranih pomagaca. Istraživanje nafte u Sudanu pocelo je u ranim pedesetim, ali zapadne kompanije nisu pokazale entuzijazam za razvijanje polja koja su unajmili. Kada se 70-tih istraživanje razvilo, umiješala se politika. Deceniju poslije, 1983. god., predsjednik Ja'ffar Numeri uveo je šerijatski zakon, a odmah potom se Sudanska oslobodilacka armija, (SPLA) potpomognuta zapadnim zemljama, suprotstavila tome i napala Bentiu naftno polje na jugu. Prilikom napada, americka naftna kompanija "Chervon", koja je bila vlasnik naftnog polja, odmah se povukla, iako je to bio samo izoliran napad. Americko neprijateljstvo prema Islamu i muslimanima osnovni je razlog ovakvom postupku. Kompanija je takoder imala posjede u podrucjima gdje nije bilo pobunjenika (ukljucujuci i "Heiglig" polje), ali su razvijali samo južno "Bentiu" polje.
SAD SE KONACNO POVLACI
Chervon je zadržao svoje posjede sve do 1991. kada se konacno povukao, jer je Beširov režim, nakon samo dvije godine vlasti, dao ultimatum, ili da odmah pocne istraživati ili da proda svoje posjede. Odabrali su da prodaju svoje posjede sudanskom biznismenu koji je to zauzvrat prodao Vladi, a ubrzo se skromni iznos nafte poceo proizvoditi u mjestu Abu Regab, u zapadnom Kordofanu, gdje je izgradena i mala rafinerija. Prvi gigantski korak naprijed poduzet je 1995., kada je uspostavljena internacionalna asocijacija - "The Grater Nile Petroleum Operating Company" (GNPOC), koja je bila zadužena da preuzme zadatak proizvodnje nafte u velikim kolicinama. GNPOC se sastoji od CNPC - Kineske nacionalne naftne korporacije, Malezijske državne kompanije i Sudanske naftne kompanije - Sudapet. CNPC drži 40% uloga, Petronas 30%, Talisman 25%, i Sudapet 5%. Vlada je takoder potpisala ugovore sa druge dvije kompanije i Zaljevskom naftnom kompanijom. Primjetna odsutnost americkih i evropskih naftnih kompanija nije zbog kartumske antipatije prema njima, vec zbog njihove politike izoliranja Sudana, kako bi pomogli SPLA da postigne pobjedu koja bi garantirala otcjepljenje juga. Tako je, na primjer, Z Occidental - naftna kompanija pokazala interes u pridruživanju GNPOC kao njen osnivacki clan, i time sudanskoj vladi napravila sjajnu ponudu, ali nakon što su se vratili u Vašington i bili na konsultacijama sa americkom vladom odustali su od pridruživanja, mada su to u pocetku sami zahtijevali. Ali Kartum se ne osjeca pogodenim zbog odbijanja americkih naftnih kompanija. El-Jezz je na pres-konferenciji održanoj u Parizu 7. septembra rekao da su americke naftne kompanije slobodne da se prijave za nove posjede. Ministar energetike, koji je jako zadovoljan skoro cudesnim poslom koji je izveo GNPOC - odupro se iskušenju da doda da oni uopce nisu bili potrebni i da bi mogli biti prepreka, ukoliko bi bili clanovi asocijacije.
IZGRAÐEN NAJDUŽI NAFTOVOD U AFRICI
GNPOC je uspio da izgradi najuži naftovod u Africi i svu drugu infrastrukturu i instalaciju u roku. Naftovod kapaciteta od 250.000 bpd završen je za 11, umjesto 36 mjeseci, koliko se ocekivalo. Radovi ubrzano napreduju na ostala tri naftna polja za koja se ocekuje da ce uskoro poceti s proizvodnjom. Nove rafinerije su, takoder, u izgradnji. Sve ovo postignuto je uprkos ratu na jugu Sudana i sporadicnim napadima od strane sudanskih gerilaca stacioniranih u Etiopiji i Eritreji. Od sudanskih opozicionih snaga se zahtijevalo da napuste svoje baze u ovim zemljama, nakon što se granicna prepirka izmedu njih (koja se desila u maju 1998.) razvila u pravi rat. Uganda je, medutim, još uvijek neprijatelj Sudanu i nastavlja da potpomaže SPLA. Amerikanci su u meduvremenu intenzivirali svoje neprijateljstvo prema Kartumu optužujuci ga za genocid i trgovinu robljem. Oni su, takoder uvecali svoj pritisak na ostale zemlje, tražeci od njih da ne posluju sa Sudanom, optužujuci Poljsku, na primjer, da prodaje oružje Jemenu, koje se odatle, navodno, preusmjerava za Sudan. Vašington je, takoder, imenovao posebnog izaslanika za Sudan kako bi koordinirao svoju strategiju protiv Kartuma i bez sumnje ce podržavati svoju kampanju dok se i tamo ne uvede podredeni režim. Vodenje države u skladu sa islamskim propisima i pristup petro-dolarima, mogli bi okrenuti Sudan u prosperitetnu državu, državu koja može i koja je voljna pomoci i unaprijediti širenje islamskih principa širom svijeta. Sudan ima veliku agrikulturu i prirodne resurse, blagoslovljen je dvjema velikim rijekama Plavim i Bijelim Nilom i najveca je država u Africi. Ali ako resursi dobiveni od izvoza nafte budu potrošeni ili iskorišteni u pogrešne svrhe, Sudan bi onda mogao postati druga Nigerija, velika zemlja isprana petro-dolarima, koja ništa ne cini za njene ljude i koja je u dugovima do guše, što je u potpunosti pravi ovisnom o zapadnim i internacionalnim ekonomskim institucijama.
(sura Et-Tewba 111. ajet)